Svima nama teško je govoriti o vlastitom trnju, povredama, nespokoju. Ako se bavimo terapeutskim radom, još je teže jer možda nije primjereno da drugi znaju s čime se borimo u životu.
Netko bi mogao reći: kako ćeš pomoći drugome ako ne možeš ni sebi? Zašto bi itko tražio pomoć tamo gdje je u pozadini možda još više boli?
Osoba koja je povrijeđena, a bavi se iscjeljivanjem drugih i sama radi na svom vlastitom iscjeljenju. Kontinuirano. To je proces koji traje. I nema drugog načina. Ona raste skupa sa svojim klijentima.
Ono što ona u izobilju ima, a nužno je za bilo kakav terapeutski proces jest duboko suosjećanje. Istinsko razumijevanje da ta patnja s kojom dolaziš nije samo Tvoja. Ima nas još. Suosjećajni će terapeut Tvoje boli i ranjivost dočekati sa zagrljajem, nježno Ti pomoći pri izlasku iz tame na svijetlo.
I zato vjerujem terapeutu koji se ne srami vlastite teške priče. Jer je isti kao ja. Istinska ljudskost i njegova vlastita istina darovi su koje poklanja svijetu. Da bi mogao držati Tvoju bol i pomoći Ti da ju iscijeliš, puno je puta morao osjetiti i držati svoju bol uz pomoć svog terapeuta. Snažniji je nego što izgleda. Takvi su ljudi pravi blagoslov i melem za patnju.
Duboko vjerujem da se kroz istinsko viđenje drugog ljudskog bića te podršku kroz suosjećanje i najteže boli mogu transformirati.