Paralizira. Skuplja u sebe. Zatvara.
S druge strane, može nas odvesti dublje u nas, pokazati nam izvor spokoja i možda nas odvesti onkraj svih emocija.
Naš je ljudski poriv bježati od nje jer ona ima moć da nas prožvače i ispljune neupotrebljive. Ne smijemo joj dozvoliti da nas prekrije i možda uguši. Ispod njenog prekrivača nerijetko nema nimalo zraka.
I ja sam sada tužna zbog smrti jedne osobe. Želim da me tuga pusti iz svojih stisnutih prstiju, prejako me stišće već danima. Moram izaći van, ali nemam snage. Ne želim kontakt s ljudima koji ne razumiju. Do nedavno, nisam mogla podnijeti njenu prisutnost. Sada je lakše, ali i dalje poželim pobjeći od nje i osjećati radost i perspektivu. Toliko puta sam osvijestila da borba s neugodnim emocijama pojačava iste, ali ponekad je toliko teško i uhvatim se da ju želim maknuti da mogu nastaviti živjeti, disati, voljeti, stvarati.. Osjećam da mi je oduzela sve lijepe stvari.
Kao da ne znam da je jedini način transformacije bilo koje neugodne emocije istinski ju osjetiti, dozvoliti joj da bude sa mnom koliko treba, prihvatiti je i onda zagrliti najjače što mogu. Integrirati ju u sebe zagrljenu. Možemo to sami, a ponekad ćemo trebati pomoć.
Transformacija može doći kroz integraciju koja je istinski odgovor na sve naše boli te nas otvara za ljubav.
I zato, kada opet budemo tužni, probajmo drugačije. Zatvorimo oči i dozvolimo tuzi da nas preplavi, njoj treba naša dozvola da bude. Samo na pet minuta maknimo strah od boli i dozvolimo toj boli da jednostavno postoji, da diše s nama, bude u našem tijelu, u prostoru unutar i izvan nas. A onda se izdvojimo, stanimo sa strane i promatrajmo sami sebe s najvećom mogućom ljubavlju i suosjećanjem, kao što majka promatra svoje dijete koje voli najviše na svijetu. Možda vidimo ljepotu od koje zastaje dah, možda sebe vidimo nekim novim očima. Možda i neka božanska iskra dotakne naše srce.
Sve je moguće kada si dozvolimo osjećati.